I na ovogodišnjem natječaju “Matičina nagrada” sudjelovali su učenici naše Gimnazije. Za kategorije učenika osnovnih i srednjih škola pristiglo je 69 radova, srednja škola proza – 13 radova i srednja škola poezija – 11 radova. Rad naših učenika prepoznali su članovi žirija Ogranka Matice hrvatske u Širokom Brijegu. Njih pet dobilo je prigodne nagrade koje im je uručio predsjednik Ogranka, Gojko Jelić, u Narodnoj knjižnici Široki Brijeg. Također, ove je godine naša škola dobila zahvalnicu za sudjelovanje u ovom natječaju.
Kategorija: srednja škola – poezija
1. Drugi svijet – Gabriela Ćubela IV.b Gimnazija fra Dominika Mandića
2. Dah jeseni – Ivan Lasić IV.c Gimnazija fra Dominika Mandića
3. Slomljeno srce – Petra Kožul III.d Gimnazija fra Dominika Mandića
Drugi svijet
Opišite mi taj drugi svijet,
svijet koji ste upoznali prije mene.
Recite mi budi li u vama novi dom
stara sjećanja i uspomene?
Je li vaša lica kao nekad
isijavaju brižnost i dobrotu,
mogu li drugi umjesto mene
osjetiti tu iskrenost i toplotu?
Sve je na istom mjestu
novine, krevet, naočale i čaša.
Postoji li tračak odbjegle nade
da ponovno zaigraju srca naša?
Suze niz obraz same teku
ne pitaju me smiju li van.
Ali zašto da im branim,
kada znaju da taj osjećaj nije stran?
Želim da me posjetite nekada,
i dođete mi u snove,
da smirite moj nemir u duši
i šapnete mi je li vam ljepše gore.
Ali kada dođe vrijeme,
možda mi anđeli otkriju tajnu,
i pokažu mi put do vas
da vidim gdje ste se smjestili u raju.
Gabriela Ćubela IV.b
Dah jeseni
Tmurno nebo, težak zrak.
Dan je,
Al’ izgleda kao mrak
Nebo se sprema pustiti suze.
Jesen
Tako sve u svoje ruke uze.
Jedan list je crven, drugi žute boje;
Na travu
Padaju i šaren sag joj kroje.
I ptice sad u čudu gledaju,
I zbunjeno
Na sav glas o tom pjevaju.
No stabla neka sreće nemaju,
Jer ljudi
Sijeku ih i za ogrijev spremaju.
A u podrumu bačava sve je više,
To vino
Iz njih opojno miriše.
Oblaci zamijenjuju plavetnilo neba;
Kažu
Da u jesen tako biti treba.
Vjetar puše i ne želi stati;
U kuće
Svojim dahom sve nas vrati.
Teške kapi odozgo nas biju,
K’o da
Za dragim bićem suze liju.
Mora da je strašna tuga neka,
Kad već
Nabujala je duga hladna rijeka.
Sunce se sve više skriva,
A noć
Još duža i duža biva.
Da, takve su jeseni;
Mirišu
Dunje, šipci i kesteni.
Tmurno nebo, težak zrak,
Ne znam,
Možda je dan, možda mrak.
Nebo plače još nije stalo.
I zadnje
Lišće na zemlju je palo.
Ivan Lasić IV.c
Slomljeno srce
Mislim da su večeras anđeli na nebeskoj dolini zaista zaplakali gorko,
Kad su zavirili u dušu moju kroz vlažno oko.
Kad vidješe moje beživotno tijelo krvavim ružama ukrašeno…
Sigurno sve shvatiše…
Lice suzama vrelim natopljeno, pogleda već danima ogorčenog,
A srce opet jezivo vrišteć slomljeno, već teško izmučeno..
Ruke prljave malo od krvi koja je iz srca potekla, malo od vode.
A duša prazna, samo mirno tone..
Kad su to vidjeli,
Čak i Božji stvorovi su zaplakali.
Suze s poda hladnoga u bokal su sakupili, A srce znaju…
Ne mogu više sastaviti.
Petra Kožul III.d
Kategorija: srednja škola – proza
1. Želi li čovjek biti ptica ili samo ne zna da i čovjek može letjeti – Josipa Čović IV.d Srednja strukovna škola Široki Brijeg
2. U dubini duše naučila sam da u meni leži nepobjedivo ljeto – Mia Musa IV.a Gimnazija fra Dominika Mandića
3. Zidovi koji nas okružuju – Jakov Kraljević IV.c Gimnazija fra Dominika Mandića
U dubini duše naučila sam da u meni leži nepobjedivo ljeto
Duša je često bila moja vodilja, čak i kada je vladala zima, ruke se tresle, a dah bio kratak. Kada su padali snjegovi i putevi života bili zatrpani onako da ne znam gdje bih korak ukopala, tek tada najviše.
Dubina duše. Svemu me učila. Onome što je površina proglašavala nepobjedivim, davala je nepobjedivu snagu. Površina bi je često varala, igrala se njezinim snagama, rugala se vjeri u pobjedu jer površina se valjda navikla gubiti. U njoj je bilo sve ono što se još nije spustilo do dubine, sve s čime se nisam mirila, sve u što nisam vjerovala, sve što sunce nije grijalo. Dubina me za sve to vrijeme čekala, znajući da će se moje ljeto dogoditi jer ga ona sprema. Čekala je bijeg iz pesimizma, moje oči okrenute prema suncu, moje srce vjerom zagrijano. Ona je htjela biti moja učiteljica, moj supatnik, zapravo na kraju moj suputnik. Suputnik koji zna i patiti, ali se nikad ne naziva patnikom. Ljeta prolaze, ova ljeta u koja ja vjerujem pogotovo, ova za kojima patim, u kojima ne znam plivati, ova u kojima nalik gubim, a zapravo od duše učim. I taj korak bliže odluci da se približim učiteljici, ja čovjek, učenik, donio je sve ono lijepo od života. Ona me učila toj igri. Ovo je bio samo jedan ljetni pljusak, kroz moje prste još pijesak prolazi, moju kožu sunce prži, moj dah u dubini vode zastaje. U dubini vode i dubini duše. Tu zastane od lijepoga, zastane od zahvalnosti. Ona, ukopavajući moje korake sve bliže nastavku ljeta, pričala je o nekoj snazi tog mog ljeta, a ja još nesigurna upijala sam riječi, kao i zrake sunca, upoznajući to nepobjedivo ljeto. Govorila je da je u svemu tako. Kopajući po dubinama stvari postaju jasnije, a biseri su također na dnu mora.
Volim dubinu duše. Ona u svakom čovjeku krije njegovo nepobjedivo ljeto, ljeto koje svakome treba, ljeto čije sunce topi snjegove. I vidim tek kad se snjegovi otope one pogrešno „utabane“ korake koji su me upoznavali s dušom. I da nije nje, ne bi bilo ni mene, ni pogrešnih ni preciznih koraka, ni snjegova ni ljeta, ni smijeha ni suza, ni mene, ni tebe, ni života.
Mia Musa IV.a
Zidovi koji nas okružuju
U ovom svijetu, koji se svakim novim trenutkom mijenja, teško je osjećati se posebnim. Sa svih strana okruženi smo naizgled savršenim ljudima, čija besprijekorna lica, isklesana tijela i beskrajna bogatstva nagrizaju naše nesigurnosti i ispunjavaju nas osjećajem bijede i žalosti. Kako bismo se zaštitili od tih tjeskobnih misli, oko sebe gradimo visoke i neprobojne zidove, skrivajući svoje istinsko biće u sjeni njihove veličine. Ali te, isprva sigurne zidine s vremenom uzimaju iz nas zrak života i vedrine, pretvarajući nas u bijedne ljuske svoga nekadašnjeg bića. Iznutra isprazni hodamo stazom života, bez cilja i namjere, služeći željama onih „jačih“ od nas. Ipak i u tom tmurnom stanju, negdje duboko, naš um još uvijek razmatra, postoji li izlaz iz tog beznađa.
Svi ispred sebe bar jednom u životu, svjesno ili nesvjesno, postavljamo umne zidove. Ipak dok pojedini te zidove vide kao način zaštite od okrutnosti okoline, većina nas shvaća ih samo kao nepremostive zapreke koje iskazuju našu bezvrijednost i slabost. Većina nas se ni ne usuđuje s njima suočiti, već ih zaobilazimo u širokom luku. Mnogi bi prvo pomislili da je razlog tek strah od otkrivanja onoga što se krije iza tih zidova, ali varali bi se. Uistinu iza tih zidina ne krije se nikakva jeza ili strahota, nego samo stvarni svijet koji nas okružuje, svijet koji može biti ujedno hladan i okrutan kao najgora zima, ali i topliji i ugodniji od proljetnog sunca. Toga smo svi mi donekle i sami svjesni. Ono što nam zapravo ispunjava srca strepnjom nije ta vanjština, nego upravo ono što sačinjava te zidove. Ti zidovi nisu sazdani od neke umne energije, već upravo od onoga od čega bi nas trebali štititi. Umjesto cigli njihov oblik tvore naše nesigurnosti i nemoći, koje kao žbuka, povezuju naši strahovi i „ukrašavaju“ naša bolna sjećanja prošlosti. Kada zidove pogledamo u tom novom svjetlu, oni se više ne čine toliko glomazni i neprobojni. Sada su na njima vidljive malene pukotine iz kojih izbijaju zlatne zrake, čije blještavilo taj skučeni prostor između zidova ispunja istinom stvarnih spoznaja. U toj vedrini iz našeg srca polako izlaze stari strahovi i sumnje. Više se ne bojimo nepoznatoga, već ga hrabro iščekujemo. Više se ne skrivamo u sjenama, nego iz nas izbija želja da skinemo sve svoje maske i otkrijemo svijetu svoju pravu vanjštinu. Suočavanjem sa samim sobom konačno smo oslobodili svoju skrivenu snagu i jedino što nam preostaje je da konačno srušimo te zidove, te iz njihovih ruševina hrabro zakoračimo u nove pobjede.
U trenutcima slabosti isprva nam je uvijek najlakše sakriti se u svoje zidine. Unutar njih imamo mogućnost izbjeći suočavanje s naših brigama i tegobama. Ali taj bijeg dugoročno nam ne daje koristi, već nas samo čini slabima i bespomoćnima. Sa svakim provedenim trenutkom u skrivanju od naših problema, oni zapravo ne nestaju, nego rastu i iznutra nas izjedaju. Jedini način da iz te muke izađemo jači i neustrašivi je da se suočimo, ne s onim što se krije iza zidina, već s njima samima. One su uistinu ono što nas koči na putu do napretka i u trenutku kada ih svojom unutarnjom snagom srušimo i iz njihovih ostataka istupimo, razumjet ćemo najbitniju spoznaju. Ti zidovi, sada srušeni, postali su novi, blještavi mostovi svijetle budućnosti.
Jakov Kraljević IV.c
Ovim putem želimo još jednom uputiti čestitke našim učenicima: Gabrijeli, Miji, Petri, Ivanu, Jakovu, kao i svim ostalim učenicima koji su sudjelovali. Neka vam ovo bude poticaj da nastavite razvijati svoj talent.
