Učenica Nikolina Galić iz III.c odjela naše gimnazije osvojila je prvo mjesto na Natječaju za izbor najboljih učeničkih radova povodom obilježavanja dvjestote obljetnice prve pučke škole u BiH, koji je raspisala Osnovna škola fra Ilije Starčevića Tolisa. Tema natječaja bila je ,,Moja škola”, a učenici su imali mogućnost izraziti se u literarnoj, likovnoj ili multimedijalnoj formi. Pristigla su ukupno 104 rada, a Nikolina je osvojila prvo mjesto u kategoriji od 1. do 4. razreda srednje škole za svoj izvanredni sastavak.
MOJA ŠKOLA
Gimnazija fra Dominika Mandića, stoljetna građevina na vrhu spokojnog Brijega, mjesto je koje s ponosom nazivam svojom školom. Neobična je to škola u ne baš najboljem izdanju koja je vidjela boljih i gorih dana, ali i dalje čvrsto stoji. Pogled na ovu povijesnu građevinu u mom srcu budi nostalgiju, gledam u nju i osjećam kao da je ostala zamrznuta u dalekoj prošlosti.
Prolazeći njezinim dugim prostranim hodnicima često razmišljam o ljudima koji su prije mnogo desetljeća činili isto. Na trenutke se toliko zadubim u svoje misli da oko sebe odjednom vidim dječake svojih godina u starinskim odijelima kako se otmjeno kreću prema nekim čudom novim, ali staromodnim učionicama neišaranih zidova i novih klupa. Iz zbornice više ne izlaze naše elegantne, modno osviještene profesorice, već sada vidim svećenike u dugim crnim habitima s brkovima na licu i dnevnikom u ruci kako s poštovanjem pozdravljaju svoje kolege i opominju nestašne učenike.
Misli mi se ubrzo vrate na stvarnost i shvaćam da stojim pokraj prozora s pogledom na crkvu. Poseban je osjećaj gledati na crkvu kroz prozore naše gimnazije. Te dvije građevine ne mogu nikako zamisliti odvojene jednu od druge, kao da se na neki skladan način nadopunjuju i osjećam da su potrebne jedna drugoj. Najljepši su sati kada gledam u zalazak sunca koji obasjava crkvu ružičastom svjetlošću. Crkva i gimnazija, kao dva moćna diva iz nekog drugačijeg doba, snažno stoje u savršenoj harmoniji i gledaju se u punini svoje ljepote. Sva se okolina polako, ali uvelike mijenja, no samo njih dvije ostaju vjerne svom prvotnom obliku, kao da se vrijeme zaustavilo i prestalo prolaziti kako bi sačuvale svoju izvornu ljepotu.
Bilo bi mnogo lakše pisati o svojoj školi kada bi ona bila neka novija, manje posebna škola kojoj bi karakter davale samo slomljene klupe i išarani zidovi, no u mom slučaju nije tako. Ovoj školi osobnost daju njezina daleka prošlost koju su opečatili ljudi poput A. B. Šimića i Gojka Šuška, u vrijeme kada je bila moderna i moćna ustanova u kojoj su većina profesora bili doktori znanosti i nasuprot tome trenutno joj osobnost daju sve šare na zidu, klimave klupe i razbijeni prozori. Ova je škola preživjela glad, bolesti i ratove te nije dopustila da išta zaustavi nastavak njezina djelovanja. Toliko su je puta pokušali oslabiti, ukinuti i zaustaviti njezin razvoj, no ona se održala sve do sadašnjeg doba. Zub vremena i jeftine renovacije umjesto restauracija ostavile su na njoj vidljive tragove, ali smatram da čak i to osim slavne povijesti pridonosi njezinu karakteru.
Sve ljepote i tajne ove povijesne građevine nikada neće biti u potpunosti otkrivene, cijenjene i prepoznate, no dovoljno je zanimljivo samo zamišljati što se krije iza svake šare na tim stoljetnim zidovima. Koliko se samo malih simpatija i možda velikih ljubavi razvilo u njezinim hodnicima, koliko je sretnih ili tužnih ljudi uništavalo taj prostor ostavljajući sitne tragove svoga postojanja i koliko će ljudi cijeli život pamtiti kratke trenutke provedene u gimnaziji bez da će itko drugi ikada to saznati, sve su to pitanja o kojima uživam razmišljati. Dakle, iako s jedne strane mrzim što se važna povijesna građevina s vremenom uništava, s druge strane znam da je nemoguće vratiti vrijeme i raduje me pomisao na to da je svaki, baš svaki učenik ostavio neki svoj trag u ovoj školi – poput veličanstvenog mozaika sastavljenog od naizgled beznačajnih komadića stakla koji zajedno tvore predivnu sliku – našu gimnaziju.
Posebno je ovo mjesto, negdje sam pročitala da je ova škola izrodila sve vrste uspješnih ljudi osim ijednog nobelovca. Možda na prvu zavidim onima koji su imali čast pohađati našu gimnaziju u vrijeme A. B. Šimića ili Gojka Šuška, ali kada malo bolje razmislim, oni sigurno nisu znali koliko će važni ti ljudi postati, mora da su ih smatrali običnim kolegama kako i mi trenutno smatramo jedni druge. No, tko zna, možda upravo naša generacija izrodi nobelovca, možda u dubokoj starosti budemo spominjali neko obično hercegovačko dijete koje je nakon gimnazije promijenilo svijet…
Nikolina Galić III.c
